Einstein je mislio da će moći svoju opću teoriju relativnosti preoblikovati u veliku teoriju svega, teoriju koja će nam dati odgovore na sva pitanja. Što bi nam velika teorija svega mogla reći o najslavnijoj jednadžbi E = mc²? U vrijeme kad je Einstein napisao tu jednadžbu svi su vjerovali da je svemir statičan. Vjerovali su i da su masa, energija i brzina svjetlosti zadane i da ih poznata jednadžba samo međusobno povezuje. Einstein je oblikujući svoju opću teoriju relativnosti ustanovio da svemir ne može biti statičan: može se širiti, može se sažimati, ali ne može biti statičan. Zato je svoje jednadžbe popravio tako da je uveo kozmološku konstantu. Da je vjerovao svojim jednadžbama, mogao je pretpostaviti da se u slavnoj jednadžbi E = mc² može skrivati nešto više. Brzina svjetlosti može biti takva kakva jest samo u našem svemiru i ovisi o okolnostima pri nastanku svemira. Prema tome, postoji mogućnost da je u slavnoj jednadžbi brzina svjetlosti nepoznanica, a jednadžbu pretvorimo u c² = E/m. U tom slučaju za izračunavanje brzine svjetlosti dobivamo kvadratnu jednadžbu, a ona uvijek ima dva rješenja. Pa što nije u redu s našim mjerenjima brzine svjetlosti? Jesmo li uspjeli izračunati samo njenu apsolutnu vrijednost?
Zatim su se pojavili kvantna mehanika i načelo neodređenosti. Opća teorija relativnosti i kvantna mehanika bile su nespojive, kad su se bavile vrlo malenim stvarima (kvantima i beskonačno djeljivostjo). Izgledalo je da nam je put do teorije svega zatvoren. Malo nade pružila je teorija struna, no ona kao da se sa svojih potrebnih deset, odnosno čak jedanaest prostornih dimenzija udaljila od našeg stvarnog svijeta. Tako da danas većina knjiga teorijske fizike završava otprilike ovako: vjerojatno niti jedna od današnjih teorija nije pravilna, odnosno mogu biti pravilni samo neki pojedinačni dijelovi. Teorija svega bi tako morala odgovoriti i na pitanje što je, na primjer, s teorijom struna.
Kakav je bio moj put do teorije svega?
Trebao sam pregršt iskri da sve složim u primjereni oblik. Tako sam u prvoj knjizi slavnu Einsteinovu jednadžbu E = m · c² postavio naglavačke, ponovo definirao svjetlost i odredio njezinu brzinu, potražio što smo iz matematike pogrešno naučili u školi, odgovorio na pitanje kao što je »tko sam ja« i još mnogo toga.
U drugoj knjizi, koja je objavljena na slovenskom jeziku, opisao sam matematički svemir u kojem se primjenjuju beskonačna djeljivost, kvantna isprepletenost i matematički Fibonaccijev niz s beskonačnom preciznošću. Platon je ovaj svemir nazvao svijetom ideja. U trećoj knjizi opisao sam vezu između konačnog i beskonačnog – kako neko malo trodimenzionalno tijelo može imati beskonačno velik omotač koji ga okružuje i kako informacije mogu putovati svemirom beskonačnom brzinom. Gabrielov rog (Torricellijeva truba) nas vodi do odgovora. U četvrtoj knjizi objasnio sam da su obje teorije, kvantna mehanika i opća teorija relativnosti, potpune, ali svaka pripada svom vlastitom svemiru. Einsteinov trokut pokazuje kako se dva svemira spajaju, povezuje ih hipotenuza. Naš svemir prikazan je na priležećoj kateti. Ovo je svijet sjena, kako ga je nazvao Platon. U petoj knjizi razjasnio sam Schwarzschieldovu jednadžbu, koja definira što se događa u crnoj rupi i što će se sljedeće dogoditi u svemiru. U šestoj knjizi prikazani su svi rezultati teorije svega povezani u cjelinu.
Zato je najbolje da lijepo idem po redu, počevši od prve knjige, korak po korak. Uživajte u knjizi i ako želite, dodajte i svoje misli i ideje.